GNUSNI DETALJI ŽIVOTA IZA REŠETAKA: SKINULI SU ME GOLOG I SPROVELI MEĐU ZATVORENIKE, ALI TO NIJE NAJGORE

Jeste li se ikad zapitali kako to izgleda kad si u zatvoru? Osim na ograničenje slobode, tamo se morate priviknuti i na puno drugih stvari koje su nam u normalnom životu nezamislive.

Svoja iskustva za Vice je podijelio Jerry Metcalf koji svoju kaznu za ubojstvo izdržava u kaznionici Thumb u američkoj državi Michigan.

“Jeste li ikad sjedili na zahodskoj školjci i razgovarali s čovjekom koji stoji tik uz vas i jede čokoladni keks? Je li vam ikad došlo da zalijepite časopise oko tijela kao improvizirani oklop? Pregledavaju li vam anus baterijskom lampom nakon svakog obiteljskog posjeta? Zovu li vas brojem broju umjesto imenom? Ove stvari su moja svakodnevica”, kaže Jerry.

Tvrdi da je život u zatvoru daleko od normalnog i prisjeća se svog prvog dolaska u kaznionicu.

“Kad sam stigao u zatvor, sve mi se činilo nepoznato i odvratno. Već su me prvog dana natjerali da se skinem u gomili drugih zatvorenika, prošećem tako gol i izdali mi identifikacijski broj. U prvih nekoliko minuta bio sam sistemski ponižen, identificiran brojem i obaviješten da nisam slobodan građanin nego praktički vlasništvo države Michigan.”

Kaže da je prvi dan bio zapanjen, ali sad, dvadeset godina kasnije, već se naviknuo.

“Pretresa je bilo na stotine. Moraš se sagnuti i rukama raširiti guzove, podići penis, podići testise. Prstima razjapiti usta, a između nemaš čime oprati ruke”, opisuje on.

.
Mnoge stvari koje su ljudima na slobodi nepojmljive, u zatvoru su norma.

“Drugog dana zatvora bio sam među dvadesetak zatvorenika koji su goli provedeni kroz dug blok ćelija u stilu Alcatraza, do prljavog mračnog zajedničkog tuša. Kupaonica je bila golema, s nekoliko prljavih tuševa. Nas nekoliko se povilo pod vrelim mlazom vode; neki su masturbirali bez ikakvog suzdržavanja, kao da je najnormalnija stvar na svijetu”, priča Jerry.

Naviknuo se i na to da su prijateljstva prolazna jer nikad ne znaš kad će ti prijatelja, možda i cimera, prebaciti u drugu ustanovu bez ikakve najave.

“Nasilje je najveća norma u zatvoru. Tijekom godina događalo mi se da me izbodu, istuku, i zamalo siluju, a sve to se ponavljalo. Također sam u samoobrani (posebno kao mlad i silovateljima privlačan) morao i sam slične stvari raditi drugima. Jednom sam čovjeku koji se gušio u menzi spasio život Heimlichovim zahvatom. Pola zatvorenika mi je pljeskalo, uglavnom zato što sam prkosio stražaru koji mi je uporno govorio da prestanem, ali druga polovina je zviždala, željeli su da pustim lika da se uguši”, kaže on.

Crna hronika